"A znam da ću, kad dođem k vama, doći u punini blagoslova evanđelja Kristova" (Rim 15,29). Pavao je napisao ove riječi kršćanima u Rimu. Rekao im je: "Ne sumnjam, kad vas sretnem, bit će to u punoj mjeri Kristova blagoslova."

Apostolove riječi ovdje kazuju nešto što svaki vjernik mora znati. A to je da postoje različiti stupnjevi ili mjere Kristova blagoslova. Neki vjernici postižu punu mjeru tog blagoslova, što je i cilj. Svi bi mi morali doći u punu mjeru Gospodnjeg blagoslova. Međutim, neki kršćani ulaze samo u malu mjeru Kristova blagoslova.

Kao obitelj Božja, okupljamo se u crkvama kako bismo štovali, pjevali, slušali i davali. Ali ako nismo pažljivi, možemo završiti kao promatrači kad je u pitanju život kakav bi Isus htio da živimo. Često kad vidimo ljude u grijehu, umjesto da im pomognemo izaći iz njega, gajimo tajnu nadu da će biti uhvaćeni. I kad se to dogodi, osjećamo se opravdani, misleći: "Znao sam. Život ove osobe uvijek je izgledao pomalo čudno."

Prije nego je Isus iscijelio gluhonijema čovjeka u Marku 7, čitamo: "On uzdahnu" (Mk 7,34). Riječ za uzdahnuti ovdje govori o glasnom stenjanju. Očito je Isus tako zaječao da je iz njegova srca izašlo stenjanje. Dakako, čovjek to nije mogao čuti, jer bio je gluh – ali što je to stenjanje značilo?

Što je bila prva stvar koju je Isus učinio kad mu je bio doveden gluh čovjek? "On ga izvede između naroda nasamo" (Mk 7,33). Krist je odmah znao što je ovaj gluhi čovjek htio. On je žudio za vlastitim dodirom, vlastitim iskustvom. Nije se mogao pomiriti s nečim što su "oni" našli; to je trebala biti stvarnost samo za njega. Htio je da mu Isus otvori uši i razriješi jezik. A to se trebalo dogoditi između njih dvojice.

Gluhonijemu čovjeku jedina je nada bila da dospije do Isusa (Mk 7,31-35). Morao je imati osobni susret s njim.

Moram vas podsjetiti da ovaj čovjek nije bio poput onih koje opisuje Pavao: "… škakljaju im uši, te će odvratiti uši od istine" (2 Tim 4,3-4). Niti je taj čovjek imao "duh obamrlosti … uši takve da ne čuje" (Rim 11,8). On nije bio poput onih opisanih u Djelima 28,27: "… postade tvrd na ušima, a oči zatvori, da očima jednoć ne vidi, ušima ne čuje." Niti je bio poput onih nazočnih kod Stjepanova kamenovanja, koji "začepiše uši" (Dj 7,57).

U Marku 7 nalazimo Isusa kako čini veliko čudo. Čitava ova dramatična scena dogodila se u samo pet redaka:

"Na povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa. Donesu mu gluhonijema te ga zamole da stavi na nj ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: 'Effetha' – to jest: 'Otvori se!' Otvore mu se uši i razriješi mu se sapet jezik te je pravilno govorio' (Mk 7,31-35).

Bilo je vrijeme Pashe i Isus je učio u hramu. Okupilo se veliko mnoštvo kako bi ga slušalo zbog njegove reputacije da govori duboke riječi ljubavi i čini snažna djela Božja. Ali nije prošlo mnogo vremena otkako se okupilo ovo mnoštvo, kad su se pojavile i vjerske vođe.

Po vjeri je Abraham poslušao poziv Božji i pošao prema zemlji koju je trebao primiti kao obećanje i baštinu. Otišao je i hodao po vjeri, ne znajući kamo ide (vidi Post 12,1).

Možete li zamisliti razgovor koji se morao odvijati između Abrahama i njegove lijepe žene Sare, kad je ova divlja avantura započela? Abraham je bio uspješan, bogat i dobro prihvaćen u svojoj zajednici. On i Sara teško su radili i uživali u plodu svoga truda. Na kraju krajeva, to su i zaslužili, zar ne?

Dragi moj prijatelju, Božje oproštenje nama granice. Isus je rekao svojim učenicima: "Ako (tvoj brat) i sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam ti se puta obrati i rekne: 'Kajem se' – oprosti mu" (Lk 17,4).

Možete li to vjerovati? Sedam puta na dan ova osoba namjerno griješi pred samim mojim očima, a onda kaže: "Žao mi je" i ja mu moram oprostiti – iznova i iznova? Da, a koliko više naš nebeski Otac oprašta svojoj djeci koja mu dolaze u pokajanju! Ne pokušavajte to odgonetnuti! Ne pitajte kako ili zašto nam tako slobodno oprašta. Jednostavno to prihvatite!

Jedan od biblijskih redaka koji najviše ohrabruju je 2 Korinćanima 4,7: "Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama." Zatim Pavao nastavlja kako bi opisao te zemljane posude – umiruće ljude, uznemiravane na svim stranama, zbunjene, progonjene, obarane. Iako nisu bili nikada napušteni ili u očaju, ti ljudi koje je Bog koristio bili su neprestano pod bremenom svoga tijela, željno čekajući da se odjenu u novo.