Pitao sam Gospodina je li moguće danas, u ovo vrijeme milosti, živjeti kao što je on živio. Možemo li se potpuno osloniti na glas Oca u slavi? Je li moguće čuti njegovu uputu za naš život iz dana u dan, iz trenutka u trenutak? Postoji li takav hod postavljen za nas da i mi možemo reći: "Govorim jedino što čujem od Gospodina i činim jedino što vidim da on čini"?

Je li Otac bio vjeran svojim uvjetima Saveza? Je li vodio Isusa kao što je obećao? Je li njegov Duh lebdio nad njegovim Sinom, ohrabrujući ga i tješeći? Je li ga proveo kroz sve njegove kušnje te ga pobjedonosno doveo kući u slavu? Da, apsolutno! A Otac se obvezao vječnom prisegom da će isto učiniti i za nas.

Knjiga Djela opisuje Stjepana kao čovjeka "puna mira, radosti, mudrosti, milosti i sile Duha Svetog" (vidi Dj 6,5.8). Jednoga dana dok je dijelio svoju vjeru u Krista sa skupinom ljudi na javnom trgu, dogodila se tragedija. Vjerski fanatici su u jednom podlom trenutku uzeli kamenje da doslovce kamenuju Stjepana na smrt.

Pismo nam govori da bi u nekim prilikama "svi koji bi dotaknuli Isusa ozdravljali" (vidi Mk 6,56). Međutim, u drugim prilikama, on nije ozdravljao zbog nevjere ljudi. Kako je Isus znao kad iscijeliti, a kad ne? On je morao čuti onaj tihi glasić svoga Oca dajući mu riječ upute. On je uživao u slušanju Očeva glasa.

Bilo je to u onim satima nasamo s Ocem kad je Krist čuo njegov glas. Isus je doista primio svaku riječ ohrabrenja, svako proročko upozorenje, dok je bio u molitvi. On je Oca molio, štovao, podvrgavao se njegovoj volji. A nakon svakog čuda, svakog učenja, svakog sukoba s farizejima, žurio je natrag u zajedništvo sa svojim Ocem.

Isus se u svojoj zemaljskoj službi morao oslanjati na dnevno unutarnje slušanje Očeva glasa. Morao se sve vrijeme oslanjati na Oca da bi čuo njegov glas koji ga upućuje. Inače Krist jednostavno ne bi mogao činiti stvari koje je činio. Morao je čuti glas svoga Oca iz sata u sat, iz čuda u čudo, dan na dan.

Kako je Isus bio u stanju čuti tihi glasić svoga Oca? Biblija nam pokazuje da se to događalo kroz molitvu. Iznova i iznova Isus je odlazio na samotno mjesto kako bi molio. Naučio je čuti Očev glas dok je bio na koljenima i Otac mu je vjerno pokazivao sve što da čini i kaže.

Isus je živio svoj život na zemlji potpuno ovisan o nebeskom Ocu. Naš Spasitelj nije činio ništa i nije rekao ništa dok se najprije nije posavjetovao sa svojim Ocem u slavi. I nije učinio nijedno čudo osim onoga koje mu je Otac rekao da učini. Izjavio je: "Govorim ono što me Otac nauči … On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno" (Iv 8,28-29).

Dok čitamo i čitamo evanđelja, vidimo da je sve što je Isus činio na zemlji bilo s namjerom da ispuni uvjete saveza koji je sklopio s Ocem. Išao je za izgubljenim ovcama; otvarao je oči slijepima; podizao mrtve; otvarao vrata zatvora; govorio riječi vječnoga života; vršio čuda; izbacivao đavole; iscjeljivao razne slabosti. U svakom retku evanđelja, Isus je ispunjavao ono za što ga je Otac poslao.

Bog je Davidu oprostio grijeh, ali pogledajte koje je blagoslove izgubio tim padom. Pogledajte što je propustio radi svoje afere s Bat-Šebom; koju je cijenu platio radi zaobilaženja puta koji je Bog postavio pred njega. "Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom", rekao je Bog Davidu, "ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. Predao sam ti kuću tvoga gospodara, položio sam žene tvoga gospodara na tvoje krilo, dao sam ti dom Izraelov i dom Judin; a ako to nije dosta, dodat ću ti još i ovo ili ono" (2 Sam 12,7-8).

Danielova knjiga daje nam proročki uvid kako će rat posljednjeg vremena završiti. Kralj Nabukodonozor sanjao je san, a Daniel ga je protumačio:

"Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle, kip, golem kip, vrlo blistav … strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline" (Dn 2,31-33).