Pavao govori o našem nutarnjem čovjeku (vidi Rim 7,22). Korintskoj crkvi je rekao: "Naprotiv, ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan" (2 Kor 4,16). Doista, dva su takva naša ja u svima nama. Postoji izvanjski čovjek i nutarnji, skriveni čovjek. Vanjski čovjek uvijek se pokazuje pred drugima, ali skriven čovjek poznat je jedino Bogu. Taj nutarnji čovjek ne pokazuje se primjetno. On prebiva gdje nitko drugi ne može vidjeti djelo koje se čini u njemu.

Prije više od sto godina, jedan francuski izumitelj pojavio se s čudesnim izumom zvanim film. On je naučio da posložen niz fotografija i njihovo brzo pomicanje pred jakim svjetlom daje dojam da se stvaran život događa pred njegovim očima.

Od trenutka kad sam predao srce Isusu, znao sam kako sam malo u stanju pridonijeti našem odnosu. Toliko je ljudi talentiranijih od mene, rječitijih za propovjedaonicom, lakše im je iznijeti riječ i više znaju iz teologije; ljudi s većim darovima, koje mogu položiti do Isusovih nogu. Ali ono što sam ja donio je srce koje je potpuno bilo prodano za njegovu dobrotu. Ja sam toliko zaljubljen u Isusa da mi se povremeno čini kako će mi prisni koš eksplodirati. Moj prsni koš nije dovoljno prostran da bi mogao obuhvatiti moje obožavanje. Moj rječnik ne može iskazati dubinu mog štovanja!

David je izjavio: "Ne bojim se" (Ps 23,4). Davidov skriven čovjek ostao je nepokoleban, neuznemiren u srcu, bez obzira što je sotona bacio u njega. Zašto? Jer bio je potpuno miran po pitanju Božje vjernosti da će ispuniti svoju Riječ.

Kad su učenici bili bespomoćni protiv neprijatelja, Isus im je rekao da sila nad sotonom dolazi jedino kroz molitvu i post. Zašto je to tako? Vjerujem da je to tako jer Gospodin želi vrijeme da radi na našem unutarnjem čovjeku. On želi da naše srce bude potpuno usklađeno s njim. Mi jednostavno ne možemo postići nikakav autoritet bez stalnog zajedništva s njim.

Apostol Petar bio je od krvi i mesa, upravo kao i mi. Međutim, on je imao duhovnu vlast nad đavlom. Rekao je hromu čovjeku na hramskim vratima: "U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj" (Dj 3,6) i čovjek je ozdravio. Vjerski vođe onoga vremena prepoznali su ovu silu u Petru i pitali ga: "Kakvom vlasti ili u čije ste ime to učinili" (Dj 4,7).

Vjerujem da je Crkva danas na vrhuncu krize zbog svoga nedostatka duhovnog autoriteta. Redovno primam poziv pastora i roditelja koji su uspaničeni u vezi sa svojom djecom. Kažu da su upravo otkrili da im je dijete ovisnik o drogi i da ne znaju što da rade.

Rano u Isusovoj službi, njegov ugled radi iscjeljivanja i čuda privlačio je ogromne mase. "Isus se uspne na goru i ondje sjedne sa svojim učenicima … podiže oči … i vidje da veliko mnoštvo naroda dolazi k njemu" (Iv 5,3.5).

Teolozi procjenjuju da je ovo mnoštvo bilo između 10 i 15 tisuća ljudi. Vjerojatno je prizor na ovo ogromno mnoštvo ohrabrio učenike. To je potvrđivalo da slijede pravog Čovjeka i da će se dogoditi još druge velike stvari. I vjerojatno je to moralo obradovati Isusa kad je vidio njihovu radost, jer su učili prihvatiti velike stvari od njega.

Kad su u pitanju duhovne stvari, vi i ja nećemo znati svoj potencijal pod Bogom dok ne istupimo i riskiramo na prvoj crti bojišnice. Nikada nećemo vidjeti kakva je sila i pomazanje moguće dok nismo tako povezani s našim Kraljem da istupimo u njegovo ime kako bismo uspostavili njegovo kraljevstvo. Sjedenje u sigurnosti zaklona biblijskih rasprava među nama samima ili prigovaranje jedan drugome o strašnom stanju društva danas, ne čini ništa što bi otpustilo silu Božju. On nas susreće u trenutku bitke. On nam daje snagu tamo gdje je neprijatelj, kako bismo ga potisnuli.

Jedan od najvećih znakova zrelog kršćanina je ljubav za čitavo izgubljeno čovječanstvo. Takav kršćanin pokazuju jednaku ljubav za Židove i Palestince, Bosance i Srbe, za sve.