"A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga" (Rim 15,13).

Kad se, prema Pavlu, dolazi do predmeta nade, mora biti uključeno djelo Duha Svetog. Dakle, kako napredujemo u nadi, kao što Pavao moli za nas da činimo? Kako se radujemo u nadi? I kako postižemo potpunu sigurnost toga? Svakako, sjeme nade posijano je kod spasenja, ali u našem hodu s Isusom mora doći do sazrijevanja nade.

Rano u svojoj službi, Isus je navijestio o sebi ovo: "U posljednji dan, glavni dan blagdana, Isus je stajao i vikao" (Iv 7,37). Isus nije samo dao izjavu; on je vikao. Čekao je do glavnog dana blagdana da se digne i da svoju najavu: "… vikao je: 'Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: 'Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode'" (Iv 7,37-38).

Razgovarajmo o ropstvu grijeha – što znači, vašoj bitki s tijelom. Pod Novim savezom Bog dopušta da u vaš život uđu situacije kako bi se pokazala vaša bespomoćnost i potpuna ovisnost o njemu da vas izbavi po vjeri. Bog nas nikada ne uvodi u iskušenje, nego dopušta da dođemo do kraja naših snaga.

Ako imate lakozavodljiv grijeh, protiv vas neprestano dolaze lažni duhovi s demonskim lažima: "Nećeš uspjeti. Past ćeš! Završit ćeš uništen." I vi se pitate: "Gospodine, kako ću se dići iz ovoga? Sišao sam tako nisko!"

Suočavate li se upravo sada s oštrom krizom? Možda pitate: "Što bih trebao učiniti kad sam dovedem u takvu očajničku situaciju? Što trebam činiti kad se sve čini beznadnim – kad nema mjesta kamo da se okrenem i nema vidljiva izlaza? Što se događa kad sam svladan strahom jer se sve oko mene ruši i nemam odgovore za moje probleme, nikoga da mi kaže kako da izađem iz svoje nevolje?"

Čitamo u Izlasku 14 kako je Bog rekao sinovima Izraelovim da se utabore "pred Pi-Hahirotom, između Migdola i mora" (Izl 14,2). Ova lokacija nalazi se između dva planinska prijevoja s morem na trećoj strani. Jedini mogući pravac bijega bio bi natrag u pustinju – a on je bio blokiran faraonovom vojskom koja se približavala.

Izraelci su bili užasnuti nad svojom situacijom i jednako užasnuti da ih je sam Bog tamo odveo! Bilo je toliko putova kojima je Bog mogao spasiti svoj narod. Mogao je zbaciti kotače s kola Egipćana, zadržati ih u pustinji i izgladnjeti nasmrt.

U vrijeme kriza želimo poduzeti korake i srediti situaciju. Protiv naše prirode je da mirno stojimo i čekamo; zapravo, strpljivo čekati da Bog djeluje vjerojatno je najteža stvar u vezi sa životom kršćanina. Čak i odani vjernici ponekad paničare kad Gospodin ne djeluje brzo te često očajnički vape: "Gospodine, učini nešto!"

Jeste li ikada bili na dugačkom putovanju i nakon što ste prevalili stotine kilometara, vidjeli ste znak na kojem je pisalo da je do vašega odredišta samo još trideset kilometara? Pomislili biste da će tih posljednjih nekoliko kilometara brzo proći, ali oni su se vukli i vukli. Posljednji dio puta može biti najteži.

Isto bi se moglo reći za našu vjeru tijekom neugodnih situacija. Moj mi je otac jednom rekao: "Sine, kad osjećaš da ćeš se predati, kad osjećaš da si izgubio pravac i ne čuješ više Boga, izdrži! Taj posljednji dio je najteži!"

Da bismo bili u stanju slijediti Duha i biti osjetljivi na sve njegove zaobilaznice, najprije moramo biti otvorenog, molitvenog srca koje ostaje povezano s Bogom. Isus je naš najveći primjer toga.

Bila je to noć prije Kristova raspeća. Isus je okupio svoje učenike u gornjoj sobi da ih pripremi za svoj odlazak sa zemlje. Nakon što su zajedno večerali, Gospodin je uzeo ubrus i krenuo prati ljudima noge.

Te večeri, Isus je rekao tim odanim sljedbenicima da će biti "podignut" (što znači razapet) rukama bezbožnika. Kad im je to rekao, unaprijed ih je upozorio na ono što dolazi.

Isus im je završio svoju poruku govoreći: "Izašao sam od Oca i došao na svijet. Sada ostavljam svijet i idem k Ocu" (Iv 16,27-28).

"Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce" (Iv 14,27).

Na križu su milosrđe i mir zahvatili lice Isusa Krista. Kad god se jedno dijete Božje u čitavoj povijesti potpuno pouzdalo u očišćavajuću, iscjeljujuću silu Kristove krvi, obećan mu je bio mir. To je vlastiti Kristov mir, sâm mir koji vlada rajem.

Riječi apostola Pavla na tu temu jesu da bi pomogle svakom vjerniku primijeniti tu istinu u njegovu vlastitom hodu: