Duh mi je jasno pokazao da je sva moja molitva uzaludna ako ne molim s vjerom. Mogu plakati, postiti, posredovati, preklinjati i mučiti se u molitvi, ali neću učiniti uopće nikakav dojam na Gospodina ako sve to ne radim s jednostavnom, djetinjom vjerom.

Riječ kaže: "Takav čovjek (koji sumnja) neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,7).

Predlažem vam da si uzmete vrijeme i pročitate snažne riječi iz Psalma 142 i 143 da potaknete svoju vjeru. Dok sam ih čitao, pitao sam se kroz što je David prolazio kad je rekao: "Ako duh moj i klone u meni, ti put moj poznaješ" (Ps 142,4). ). To ponavlja i u Ps 143,4: "Duh moj već zamire u meni, srce mi trne u grudima." David zapravo govori Bogu: "Tonem u nevolji. Pod napadom sam neprijatelja. To me obara." Vapio je Gospodinu: "Poslušaj moje vapaje, jer sam veoma nevoljan … Izvedi iz tamnice dušu moju" (Ps 142,7-8).

U Otkrivenju Krist govori o sebi kao o "ONOM KOJI OTVARA I ZATVARA VRATA" (vidi Otk 3,7). Bilo je to u pismu poslanom vjernicima u staroj Filadelfiji, crkvi koju je Gospodin pohvalio jer je održala njegovu riječ o postojanosti i nikada se nije odrekla njegova imena. Jednostavno rečeno, u najmučnija vremena ti su ljudi vjerno stajali na Riječi Božjoj. Nisu optuživali Gospodina da ih je zanemario ili se oglušio na njihove vapaje.

"Gdje nema volova, čiste su jasle; a obilna je ljetina od snage bikove" (Izr 14,4).

Knjiga Izreka kaže da možete imati čistu staju, ali u njoj neće biti nijednog vola.

Možete imati "čistu crkvu" u kojoj je sve u redu i strukturno savršeno, ali mi u njoj želimo volove. Ako ste bili u blizini volova, znate da oni na tlu rade nečist, da dašću i da imaju svoj miris te da se ritaju – a to je nered!

Biste li mi se pridružili služeći u neurednoj crkvi? Biste li mi se pridružili tražeći Boga da nas pošalje do najneurednijih ljudi u ovom gradu?

"U početku sljedeće godine, u doba kad kraljevi izlaze u rat, posla David Joaba i s njim svoje ljude i svega Izraela: oni pobiše Amonce i podsjedoše Rabu. A David osta u Jeruzalemu" (2 Sam 11,1).

Ovdje započinje razvrgnuće svetog reda: David je počeo slati u bitku druge dok je on ostajao kod kuće. Bilo je to kao da je zaključio da se dovoljno dugo borio; zadobio je dovoljno pobjeda. Možda se samo želio na trenutak zaustaviti i mirisati ruže.

Pismo iznova i iznova govori o strahu Božjem: "Boj se Jahve i kloni se zla" (Izr 3,7). "Strah Gospodnji mržnja je na zlo" (Izr 8,13). "Ljubavlju se i vjernošću pomiruje krivnja, i strahom se Gospodnjim uklanja zlo" (Izr 16,6).

Kad nema straha Božjeg, ljudi moraju izumiti evanđelje udobnosti.

Svijet je izmislio evanđelje u kojem nema Boga i zbog toga nema ni neba ni pakla. Ne postoji život poslije te ništa i nitko kome bi se trebalo odgovarati.

Jednom davno bio sam pozvan govoriti na univerzitetu Yale. Kad sam stigao, upozorili su me da je među slušateljstvom skupina prosvjednika koji su na znak spremni prekinuti me. Kad sam došao na podij, vidio sam neke od tih prosvjednika kako drže panoe.

Moja poruka te večeri je bila: “PAKAO: KAKO IZGLEDA I TKO ĆE U NJEGA.” Propovijedao sam točno ono što je Isus rekao: "Ondje će biti plač i škrgut zuba" (Mt 13,50). Dok sam govorio, u dvorani je bila potpuna tišina, a ozračje je postalo teško od osvjedočenja. Kasnije su svi preneraženi u tišini izlazili iz dvorane.

"Kako veli Duh Sveti: 'Danas kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji" (Heb 3,7-8).

"Držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo" (Heb 4,14).

Neki koji su otpali kažu sami sebi: "Mogu doći u ispravan odnos s Gospodinom kad god hoću. Sad jednostavno nisam spreman. Nisam ljut na Boga; samo mi je potrebno vrijeme za prijatelje, vrijeme da uživam. Znam da je Bog dobar i milosrdan, dakle, kad budem spreman, doći ću k njemu. Znat ću kad bude to vrijeme." Takve misli čujem posebno kod mladih ljudi koji otpadaju.

Teolozi koriste čudnu riječ kako bi opisali Isusa, govoreći da je on "nepogrešiv". Biti "pogrešiv" je iznevjeriti, griješiti, snositi krivnju, sukobljavati se. Ali čak i u svojoj ljudskoj prirodi, njegova božanska priroda nadvladala je sve to. U njegovim očima nije bilo požude niti ponosa u njegovu srcu. To je samo u sebi veličanstveno. Čak i u svojoj ljudskoj prirodi ostao je suveren, jedno s Bogom (Mt 18,18; Kol 2,10).