Svi mi imamo tajno groblje u našem životu. Govorim o nekome ili nečemu od čega smo davno digli ruke. Pokopali smo to, stavili nadgrobni spomenik i na njemu napisali datum smrti.
Sjećam se jedne drage poznanice koja je ispričala mojoj ženi i meni kako je išla na promociju diplome svoje djece. Muž je ovu ženu napustio godinama ranije radi druge žene. Na toj promociji pojavio se i taj čovjek sa svojom novom ženom, zajedno s mnogom njegovom novom rodbinom.
Apostol Pavao je molio za crkvu u Efezu: "… da uvidite … koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove" (Ef 1,18-19). Pavao kaže: "Neka vam Bog otkrije ne samo prošlu veliku Kristovu snagu, nego i njegovu sadašnju snagu."
Crkva danas ima veliko strahopoštovanje za Isusa koji je hodao zemljom – Galilejca, sina Marijina, učitelja i čudotvorca. Nikada se ne umorimo slušati i govoriti o snazi Isusa Krista Nazarećanina.
U nedavnoj kratkoj poruci za dnevnu pobožnost pisao sam o molitvi prošnje. Danas želim govoriti o nečemu čak snažnijem. Dok prosite, vapite tražeći Boga naklonost za silu, za proboj. Dok ta prošnja prodire u vaše srce i um, prodire i u vašu vjeru te izlazite iz svoje prošnje i ulazite u ono što ja nazivam proklamiranje.
Proklamirate proboje – objavljujući što je Bog rekao u svojoj Riječi: "Tako kaže Gospodin!"
Jedna žena u našoj crkvi poznata je po svojem blistavom, radosnom raspoloženju. Prije nekoliko godina došla je u moj ured i sa mnom podijelila neke strahovito teške vijesti. Dok je govorila, bila je zaprepašćujuće prisebna te me milina u njezinu duhu uhvatila potpuno nespremnog. Kad smo završili razgovor, s poštovanjem me pitala: "Mogu li se pomoliti za vas?"
Ova draga sveta žena započela je govoreći mi neke uznemirujuće vijesti i onda završila moleći za mene! Bio sam zadivljen nad njezinom radošću usprkos vrlo bolnih prilika u njezinu životu.
Pobožna strpljivost je spremnost čekati na Božje vrijeme. Postoji nešto što se zove vrijeme Duha Svetog. "Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti" (Heb 10,37). Ovaj redak govori više od Drugoga Kristovog dolaska; on je i o dolasku Krista da ispuni naše potrebe.
Ne postoji nešto takvo kao Bog je zakasnio. Marija i Marta su mislile da je Isus zakasnio kad je njihov brat Lazar umro. Rekle su mu: "Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat" (Iv 11,21). Drugim riječima: "Isuse, došao si prekasno! Promašio si krajnji rok."
"Ustrajnost vam je zbilja potrebna da vršenjem volje Božje postignete obećanje" (Heb 10,36).
Pisac Hebrejima otkriva kako se umor i nestrpljivost uvlače u vjernike. Želio je govoriti o tome dok je prepoznavao sotonino najučinkovitije oružje protiv onih koji su se umorili činiti dobro: nestrpljivost s Bogom.
Neprijatelj dolazi poput bujice ričući protiv svetih koji nemaju dijela s tamom. Sotona može učiniti da se sve u njihovu životu čini kao da se raspada: molitve kao da su im prepriječene, nebo kao da je od olova te trpe nevolje na svim stranama. U takva vremena njihovo srce im možda šapće osudu: "Nemaš vjere. Kad bi samo mogao vjerovati pravednije – kad bi bio bliže Isusu, kad tvoje misli ne bi bile tako pokvarene – ništa od toga ti se ne bi događalo. Bio bi na vrhu, kao oni koje vidiš oko sebe. Uživao bi u obilju i jasno čuo od Boga."
Zašto neki ljudi kao da jednostavno lete kroz život? Oni kao da nikada ne trpe. Sve što dotaknu napreduje i uvijek izgledaju sretni, kao da nemaju nikakvih problema na svijetu.
Možda se pitate kako to uopće može biti. Uistinu, dok promatrate takve kršćane, možda se pitate: "Što nije u redu sa mnom? Zašto ja moram podnositi jednu nevolju za drugom otkako sam sve predao Isusu? Kad sam bio hladan i mlak u vjeri, sve je bilo dobro. Nisam znao da postoje takve poteškoće dok nisam postao ozbiljan s Bogom."
U Izaiji 37 vidimo priču o kralju imena Ezekija.
Ezekija je bio dobar kralj. Slijedio je putove Gospodnje, kaže Biblija, i Bog mu je dao čast i blagoslovio ga. Ali ušao je u tešku situaciju. Našao se u sukobu s asirskim kraljem koji je opkolio Jeruzalem tako da nikakva hrana nije mogla ući u grad.
Usred toga, kaže u pismu asirski kralj u Izaiji 37,10 Ezekiji:
"Neka te ne vara tvoj Bog, u koga se uzdaš, govoreći ti: Jeruzalem neće pasti u ruke asirskog kralja."
To je upravo slika onoga što đavao, optužitelj vjernika, kaže nama iznova i iznova.
Prije više godina, Gospodin je potaknuo moje srce da započnem s proučavanjem Biblije u maloj seoskoj crkvi u vrlo malom mjestu zvanom Pendleton. Bilo je to područje Kanade gdje nije bilo, koliko smo znali, kršćanskog svjedočanstva u krugu od stotinjak kilometara.
Otišao sam do crkvenog odbora i rekao im tko sam i razlog zašto želim iznajmiti njihovu crkvu. Dopustili su nam besplatno upotrebljavati zgradu i čak su osigurali domara da uključi grijanje i zimi razgrne snijeg.