"Obucite se u čitavu bojnu opremu Božju da se mognete suprotstaviti đavolskim napadima" (Ef 6,11).
Vjernici u ratom razorenom Iraku svjedoče: "Teška vremena ne dolaze – za nas su teška vremena ovdje već godinama." Oni generacijama poznaju nevolje i naučili su držati se vjere. S obzirom da su se obukli u čitavu opremu Božju, opremljeni su suprotstaviti se zlu i propovijedati evanđelje onima oko sebe.
Moramo biti potpuno svjesni neprijateljevih zamisli i metoda. Najsnažnije oružje u sotoninu arsenalu je žestoka laž – od vodećeg lašca! Što je najveća laž? Da Bog nije vjeran svome narodu.
Upravo kao što je činio i kroz povijest, sotona želi napasti naš dom, brak, djecu, zdravlje, posao i karijeru, samo naše vjerovanje u Gospodina. Isus je rekao Petru: "Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu" (Lk 22,31).
"Ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše" (Lk 22,32). Za mene je ovo jedan od redaka Pisma koji najviše ohrabruje. Petar je prolazio kroz oštru kušnju, a Isus ga je uvjerio da bez obzira s čime će se suočiti, njegova vjera neće malaksati.
Iako se odrekao Krista, Bog ga nije ostavio – ni na trenutak. Ovaj jednom neustrašiv učenik, sad slomljen i ražalošćen nad svojim padom, nikada ni na trenutak nije bio prepušten samome sebi. Ljubljeni, a nismo ni mi!
Mi imamo nježnog, dobrog Oca koji suosjeća s našim slabostima. Čak je i Isus plakao u svom teškom času. On zna našu bol iz prve ruke te je poslao svoga Svetog Duha da nas tješi i daje nadu i mir našim dušama.
Zanimljivo, dok se suočavamo sa izazovima, svijet nas promatra i očekuje da pjevamo usred naših najtežih vremena. Primjer toga vidimo u Riječi.
Dok su jednoga dana bili na putu za molitvu, Petar i Ivan naišli su pred vratima hrama na hroma čovjeka koji je tražio milostinju. Nakon što je čuo njegovu molbu, Petar mu je rekao da pogleda u njih. Hromi je čovjek očekivao da će primiti nešto od njih, ali umjesto toga čuo je Petra kako kaže: "Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj" (Dj 3,6).
Ovako glasi izvorni hebrejski za Psalam 119: "Primiču se koji me nepravedno progone, daleko su oni od Zakona tvojega. A ti si blizu, Jahve, i vjerne su sve zapovijedi tvoje" (Ps 119,150-151).
Davida su opkolila demonska poglavarstva i sile, pokušavajući uništiti njega i Izraela. Međutim, ovaj čovjek Božji svjedoči da kad se neprijatelj primakao, on je vjerovao da se Gospodin primakao još bliže.
Pjesme pobjede koje se pjevaju nakon pobjeda nisu prave pjesme vjere. Zašto? Jer našim iskustvom u pobjedi naše sumnje nisu primile smrtni udarac. Vidite, kad iskusimo pobjedonosno izbavljenje, imamo privremenu provalu zahvalnosti. Prirodno smo zahvalni jer je naš Bog milosrdno radio za nas usprkos našim sumnjama. Međutim, što se događa s našim sumnjama? One uglavnom zagnjure dublje u naše srce.
Neka ne bude nesporazuma: naš Bog je nježan, dobar Otac. Postoji vrijeme za plakanje i vrijeme da damo oduška našem strahu. A mnogi u Kristovu tijelu su upravo sada svladani strahom od budućnosti, strahom kako će uspjeti preživjeti.
Kao pastor mnogo godina, nisam tu stvar uzimao olako. Često sam molio: "Gospodine, zahtijevaš li da se tvoj narod raduje dok je bez posla i gubi svoje domove? Očajni su jer trpe. Ne osjećaju da bi pjevali. Ne bi li im malo progledao kroz prste?"
Narod Božji je očajan zaglavio na Crvenom moru. Kako je Gospodin u tom trenutku morao čeznuti za nekim poput Gideona, da se digne u tom uplašenom taboru i podsjeti svakoga na Božju vjernost u prošlosti. Nekoliko generacija kasnije, Gideon je imao samo malu skupinu od tristo ljudi protiv velike vojske, ali povikao je u vjeri pred bitkom (vidi Suce 6 i 7). Vidite, što se tiče Gospodina, vrijeme da se stoji je vrijeme u najmračnijem trenutku. To je kad se sve čini beznadnim, kad se čini da nema izlaza, kad jedino Bog može spasiti i izbaviti.
Uhvaćeni u zamku između dvije planine i Crvenim morem pred sobom, sinovi Izraelovi našli su se u beznadnom položaju dok ih je gonio bijesan faraon sa svojim željeznim kolima.
Ovo je poznata priča, priča koju slušate u crkvi čitav svoj život. Bog je uveo Izraela u užasnu krizu, kad ih je gonio bijesan neprijatelj. Za ne vjerovati, ali Gospodin je namjerno odveo svoj narod u ovaj opasan položaj. Vjerujem da je ova priča od velike važnosti za Crkvu danas, pogotovo u ovom trenutku povijesti.